"Za pokojnika se kupuje..." Ovo je nešto najbizarnije u Srbiji: Jedan običaj ledi krv u žilama - Može li morbidnije?!
Dok većina ljudi sahranu doživljava kao tišinu, suze i crninu, u pojedinim delovima Srbije ispraćaj pokojnika izgleda sasvim drugačije. Od muzike i alkohola pored groba, preko ostavljanja hrane, odeće i novca na humkama, pa sve do neobičnih rituala koji se prenose generacijama, smrt je, za neke, i dalje duboko obavijena običajima koji mnogima deluju bizarno.
Srbija je zemlja snažnih tradicija, a sahrane su jedan od trenutaka u kojima se verovanja, strahovi i običaji najviše sudaraju. Ono što je za jedne izraz poštovanja prema pokojniku, za druge je šokantno i neshvatljivo. Iako crkva mnoge od tih praksi ne odobrava, one i dalje opstaju, naročito u ruralnim sredinama kao deo narodne tradicije i pokušaj da se "olakša put duši" ili zaštite živi od nesreće.
Na platformi Redit se pokrenula polemika upravo o najbizarnijim običajima sa sahrana, ali i svadba i slava na kojima su ljudi prisustvovali.
- Koji je najčudniji, najbizarniji običaj kojem ste prisustvovali? Bilo da je to običaj koji ste videli na sahrani, svadbi, slavi ili bilo kom drugom dešavanju... Ja ću napisati jedan sa sahrane i jako je bizaran. Za pokojnika se kupuje odelo koje oblači neko iz bliže porodice, a koji ne živi u tom domaćinstvu. Kada se taj rođak obuče, kreće dijalog između tog rođaka i osobe koja živi u domaćinstvu pokojnika. Još jedna stvar, rođak/a počinje da se kreće ka vratima ili kapiji.
- Član: (ime rođaka), gde si krenuo?
- Rođak: idem (ime pokojnika) da odnesem odelo.
- Član: Dobro, idi, pa se vrati.
I taj dijalog se ponavlja tri puta. Ne treba ni pomenuti da izgleda bizarno onako kako i zvuči kada ovo pročitate. Hajde da čujem ostale ima li nešto bizarnije - pisalo je u objavi koja je pokrenula lavinu reakcija i komentara:
- Stric i strina na svadbi sina, drugi dan svadbe, zamenili odeću, ne znam kakav je običaj ali nisam očekivao da ću strica videti u venčanici - pisalo je u prvom, dok je u drugom stajalo:
Muž i žena prave sahranu dok su živi
- Ono niz Dunav dole od Požarevca do Negotina je jezivo. Najjači utisak je bio da muž i žena naprave sebi sahranu dok su živi oboje. Odredi se datum leti dođu svi u crnini i tužni u licu, a živi ljudi. Inostranstvo takođe obavezno, ko ne dođe precrtaju ga za života taman da je rod rođeni. Mi smo izvodili radove u Kladovu jedno selo prema Đerdapu i pozvani smo takođe. Ljudi su dolazili donosili poklone i izjavljivali nešto živim domaćinima na polu rumuskom-vlaško-srpskom jeziku ne znam šta. Zatim se obilno jede i pije dok ne dođe limeni orkestar sa saksofonima koji uzmu dosta dosta novca. Svi su tužnog lica. Odlazak na groblje gde oni celivaju sami sebe, kako da kažem svoje grobnice, a kapele nad grobnicama su kao prosečan stan u Beogradu ili Novom Sadu potpuno opremljene unutra (majstori koji to grade od mermera su se obogatili).
Slikanje s pokojnikom
- Kada se sve završilo zahvalio sam se u ime koje ekipe na svemu i pitao čemu sve ovo odgovor je bio kratak: "Pa, eto, da se deca ne muče kad mi umremo". U odlasku sam pitao: "Čekaj, bre, pa šta se dešava kad stvarno umrete, reče: "Pa, ništa, samo ono najjuže i pop i to je to. Inače, kad umru obavezno je slikanje sa pokojnikom. Sama sahrana i običaji su paganskog tipa i materijal za knjigu.
Mnogi su pomenuli i iznošenje svakojake hrane na groblje, ređanje razne vrste kolača, pita, kiflica i mesa na čaršav kao i postavljanje tanjira za obrok.
- Kod Vlaha je često da, kad čovek umre leži na stolu u svojoj kući par večeri, i uvek je neko pored njega da ga "čuva”. Takođe, ako je neko prisutan dok čovek umire, mora da zapali sveću jer veruju da im time pokazuju put kojim pokojnik treba da ide kad ispusti dušu - napisao je jedan korisnik dok je drugi dodao:
- Mislila sam da ovo dosta ljudi radi. Nismo Vlasi, južna Srbija doduše. Jedno veče je bdenje. Gori sveća, ljudi se smenjuju. Ispod stola se stavlja lavor sa vodom.Nisam sigurna da li to ili voda kojom je okupan se koristi kao voda za bajanje. To se prosipa negde ispod kuće gde ništa ne raste. Čak i pop kad dolazi u kuću pre sahrane, čita molitvu dok je pokojnik na stolu. Valjda je okrenut ka istoku. Pokojnik se spušta na prag, valjda noge izlaze prvo. Staje se na svakoj raskrsnici, a oni koji nose krst i žito se ne okreću jer koga pogledaju je sledeći.
Na jugu Srbije takođe postoji i običaj prekrivanja televizora i ogledala tkaninom 40 dana nakon smrti, kao i obeležavanjue "pojutrine" iliti jutra posle sahrane, "sedmine" odnosno sedam dana posle smrti, a zatim i 40 dana, pola godine i godina.